Kukuruz šećerac, kao i sve ostale vrste kukuruza potječu iz srednje Amerike. Tamo se uzgaja već 7000 godina. Dokaze za to možemo pronaći na slikama klipova kuruza iz pećina u Tehuakanu, u Meksiku, datirani oko 5000 godina prije Krista.
Kukuruz šećerac kada dostigne stupanj zrelosti, tj. postane mliječan možemo jesti kao svjež a najrasprostanjeniji način pripreme je kuhanje kao prilog jelima ili kao desert. Kuhamo cijele klipove, ili prerezane na pola ili samo zrna. Za konzerviranje mogu se koristiti cijeli klipovi ili dijelovi, cijela zrna pomiješana drobljenim zrnima.
Šećerac se može i zamrzavati. U dućanima postoje i konzervirani klipići koje spremamo sasvim male i još neoplođene. Ubiremo ih kad je svila izvan klasa tek nekih 2 cm a oni su veličine oko 10 cm.
Kukuruz je vrlo sličan grašku, imaju sličnu hranjivu vrijednost sa nešto manje bjelančevina. Idealan je kao povrće kojim obogaćujemo zdravu prehranu, što se najbolje može vidjeti u SAD-u gdje mu je potrošnja 12kg/ glavi stanovnika.
U plodoredu se ne preporuča da se ne sije na isto mjesto 2-3 godine za razliku od kukuruza koji podnosi sam sebe.
Sjetvu možemo započeti u drugoj polovici travnja, u kontinentalnom području, kad je temperatura tla na 5 cm dubine viša od 10 stupnjeva po Celziusu. Može se sijati do sredine lipnja i time imamo kontinutiranu berbu do kraja listopada od sredine lipnja.
Sijanje se vrši na 3-5 cm dubine, ovisi o rahlosti tla. Razmak među redovima trebao bi biti 60-90 cm a razmak u redu 20-30 cm. Ovisno o razmaku sjetve i veličini, klijavosti sjemena, potrebno je 10-20 kg sjemena po hektaru.
Ukoliko sijete tek nekoliko stabljika za probu ili nemate drugih mogućnosti uvijek sijati treba više redova zajedno kako bi bili otporniji na vjetar.
