TIMIJAN
(vrtni timijan, vrtna majčina dušica, majčina dušica)
Izvor i opis:
Timijan je još prastara ljekovita biljka.
Njegovu dezinfekcijsku snagu poznavali
su već Egipćani, koji su ga koristili za
balzamiranje mrtvih. Grci su ga kao
mirisnu biljku dodavali pićima i sirevima,
dok su Rimljani jako cijenili njegov
ljekoviti učinak. Benediktinski svećenici
su ga u ranom srednjem vijeku donijeli iz
Sredozemlja u Srednju Europu.
Njegovo ime potječe od riječi namirisati,
predimiti - najvjerojatnije zbog njegova
sladunjavog mirisa.
Thymus potječe od grčke riječi thymon,
što znači hrabrost.
Kao znak hrabrosti, energije i snage gradske bi gospodične svojim
odabranicima na oklope zataknule vezice timijana, kako bi ih sačuvali od
svega lošega.
Timijan je visok do 50 cm, na hladnoću otporan zimzelen grmić s malim,
sivozelenim i uz rubove podvrnutim mirisnim listovima i odrvenjelom
stabljikom. U pazušcima listova u svibnju niknu ružičasti cvjetovi.
Sijanje/sadnja:
Timijan razmnožavamo vegetativno, s reznicama ili dijeljenjem grmova i
generativno, sjemenjem. Kod razmnožavanja timijana sjemenjem, u
ožujku posijemo sjeme u tegle za cvijeće ili gredice, a sadnice presađujemou svibnju. Kod vegetativnog razmnožavanja u rujnu reznice sadimo u
lončiće za uzgoj ili na gredice i prezimimo ih u u staklenicima ili
zatvorenim gredicama.
Sadnice timijana posadimo i izložimo na vrlo topli i sunčani položaj.
Primjereno tlo za sadnju je lako, toplo, vapnenasto i propusno. Prije
sađenja tlo treba dobro pognojiti organskim (kompost) i mineralnim
gnojivima, a po potrebi ga možemo i navapniti. Sadnice sadimo na
razmaku 20 x 20 cm na golo tlo ili tlo prekriveno crnom folijom.
Uzgoj:
Timijan nije zahtjevna biljka, po potrebi je treba dodatno gnojiti i
zalijevati. U jesen grmove treba obrezati i biljke zaštititi od hladnoće
prekrivanjem slamom ili folijom. Prije cvatnje grmove obrežemo, kako bi
se snažnije razrasli i pomladili.
Štetočine i bolesti:
Kod timijana se čini da štetočine i bolesti njemu ne štete, nego da on štiti
ostale biljke i uspješno tjera uši, puževe i buhače.
Branje/obiranje:
Timijan pospremamo rezanjem pojedinih necvatućih izdanaka (grančica)
ili branjem mladih listova. Listove možemo brati bilo kada – učestalim
ćemo branjem spriječiti stršeći rast i odrvenjelost grančica. Za sušenje
timijan treba nabrati u jesen.
Skladištenje:
Timijan obično koristimo svjež, a možemo ga i posušiti. Posušeni timijan
zadrži miris i okus do sljedećeg proljeća. Čuvamo ga u zatvorenim
teglicama. Svježi konzerviramo u octu ili ulju.
Sadržaj hranjivih tvari:
Timijan povoljno miriše po kafri jer njegovi cvjetovi i listovi sadrže puno
eteričnog ulja.
Korištenje:
Upotrebljivi dijelovi timijana su listovi i vrškovi izdanaka, a cvjetove
koristimo kao ukras.
Kuhanje:
Timijan spada među najznačajnije kuhinjsko začinsko bilje većine
zapadnjačkih kuhinja, a cijenjen je i na Bliskom Istoku. Pikantna je
začinska biljka; spada među glavne začine sredozemne kuhinje. U juhama
i dinstanim jelima lijepo se nadopunjuje s lukom i crnim vinom ili pivom.
S timijanom poboljšavamo miris pašteta, gustih juha od povrća, umaka od
rajčica i vinskih umaka te marinada za svinjetinu i divljač. Dodaje ga se i
nadjevima, pitama i ujušcima.
Ljekovitost:
Dezinficira dišne puteve, zato je koristan kod magarećeg kašlja, umiruje
živčanost, djeluje blago uspavljujuće, omekšava sluz. Preporučuju ga kod
astme, bronhitisa, upale želuca, kod kolika, probavnih smetnji i
napuhnutosti. Vanjska upotreba kod reume, nagnječenja, iščašenja i
savinuća. Čaj od timijana treba grgljati kod upala usne šupljine i ždrijela.
(vrtni timijan, vrtna majčina dušica, majčina dušica)
Izvor i opis:
Timijan je još prastara ljekovita biljka.
Njegovu dezinfekcijsku snagu poznavali
su već Egipćani, koji su ga koristili za
balzamiranje mrtvih. Grci su ga kao
mirisnu biljku dodavali pićima i sirevima,
dok su Rimljani jako cijenili njegov
ljekoviti učinak. Benediktinski svećenici
su ga u ranom srednjem vijeku donijeli iz
Sredozemlja u Srednju Europu.
Njegovo ime potječe od riječi namirisati,
predimiti - najvjerojatnije zbog njegova
sladunjavog mirisa.
Thymus potječe od grčke riječi thymon,
što znači hrabrost.
Kao znak hrabrosti, energije i snage gradske bi gospodične svojim
odabranicima na oklope zataknule vezice timijana, kako bi ih sačuvali od
svega lošega.
Timijan je visok do 50 cm, na hladnoću otporan zimzelen grmić s malim,
sivozelenim i uz rubove podvrnutim mirisnim listovima i odrvenjelom
stabljikom. U pazušcima listova u svibnju niknu ružičasti cvjetovi.
Sijanje/sadnja:
Timijan razmnožavamo vegetativno, s reznicama ili dijeljenjem grmova i
generativno, sjemenjem. Kod razmnožavanja timijana sjemenjem, u
ožujku posijemo sjeme u tegle za cvijeće ili gredice, a sadnice presađujemou svibnju. Kod vegetativnog razmnožavanja u rujnu reznice sadimo u
lončiće za uzgoj ili na gredice i prezimimo ih u u staklenicima ili
zatvorenim gredicama.
Sadnice timijana posadimo i izložimo na vrlo topli i sunčani položaj.
Primjereno tlo za sadnju je lako, toplo, vapnenasto i propusno. Prije
sađenja tlo treba dobro pognojiti organskim (kompost) i mineralnim
gnojivima, a po potrebi ga možemo i navapniti. Sadnice sadimo na
razmaku 20 x 20 cm na golo tlo ili tlo prekriveno crnom folijom.
Uzgoj:
Timijan nije zahtjevna biljka, po potrebi je treba dodatno gnojiti i
zalijevati. U jesen grmove treba obrezati i biljke zaštititi od hladnoće
prekrivanjem slamom ili folijom. Prije cvatnje grmove obrežemo, kako bi
se snažnije razrasli i pomladili.
Štetočine i bolesti:
Kod timijana se čini da štetočine i bolesti njemu ne štete, nego da on štiti
ostale biljke i uspješno tjera uši, puževe i buhače.
Branje/obiranje:
Timijan pospremamo rezanjem pojedinih necvatućih izdanaka (grančica)
ili branjem mladih listova. Listove možemo brati bilo kada – učestalim
ćemo branjem spriječiti stršeći rast i odrvenjelost grančica. Za sušenje
timijan treba nabrati u jesen.
Skladištenje:
Timijan obično koristimo svjež, a možemo ga i posušiti. Posušeni timijan
zadrži miris i okus do sljedećeg proljeća. Čuvamo ga u zatvorenim
teglicama. Svježi konzerviramo u octu ili ulju.
Sadržaj hranjivih tvari:
Timijan povoljno miriše po kafri jer njegovi cvjetovi i listovi sadrže puno
eteričnog ulja.
Korištenje:
Upotrebljivi dijelovi timijana su listovi i vrškovi izdanaka, a cvjetove
koristimo kao ukras.
Kuhanje:
Timijan spada među najznačajnije kuhinjsko začinsko bilje većine
zapadnjačkih kuhinja, a cijenjen je i na Bliskom Istoku. Pikantna je
začinska biljka; spada među glavne začine sredozemne kuhinje. U juhama
i dinstanim jelima lijepo se nadopunjuje s lukom i crnim vinom ili pivom.
S timijanom poboljšavamo miris pašteta, gustih juha od povrća, umaka od
rajčica i vinskih umaka te marinada za svinjetinu i divljač. Dodaje ga se i
nadjevima, pitama i ujušcima.
Ljekovitost:
Dezinficira dišne puteve, zato je koristan kod magarećeg kašlja, umiruje
živčanost, djeluje blago uspavljujuće, omekšava sluz. Preporučuju ga kod
astme, bronhitisa, upale želuca, kod kolika, probavnih smetnji i
napuhnutosti. Vanjska upotreba kod reume, nagnječenja, iščašenja i
savinuća. Čaj od timijana treba grgljati kod upala usne šupljine i ždrijela.
